Kustoski tekstovi

D.I.Sesartić pripada umjetnicima koji vremenski spadaju u skupinu hrvatske postmoderne umjetničke prakse koja je međutim u mnogočemu ostala vjerna tradicionalnom kiparstvu i tradicionalnom pristupu izradi skulpture njegujući unekoliko kritički, bolje istraživački odnos, koji povezuje likovne i skulpturalne vrijednosti s novim vidicima moderniteta. Ne zanemarujući suvremenu kiparsku praksu umjetnica se otvara najrazličitijim utjecajima pa ne začuđuje akumuliranje brojnih novih energija i otvaranje raznim stilskim izričajima uvijek s jasnim naznakama figuracije. Poetika nove skulpture i u njezinom slučaju odvija se po vidljivo osobnom i koherentnom postupku koji je obogaćen nizom osobnih introspekcija, napose onih koji na umjetnika gledaju kao na duhovno biće koje „prazne prostore“ ispunja sadržajem božanske ljepote i nazočnosti višeg reda i smisla. Utoliko prije procesi dekonstrukcije i kritičkog preslagivanja sadržaja tradicije ovdje ne zastaju na izvanjskim ambijentalnim akumulacijama već se apostrofiraju unutrašnja svojstva s imanentnim kiparskim premisama.

Dijana Iva Sesartić svoje je umjetničko stvaranje dobrim dijelom vezala uz čovjeka (ljudski korpus) i toj je temi podredila vještinu oblikovanja i snagu svoje imaginacije. Figuracija, a napose portretna skulptura, uostalom kao i portretno slikarstvo, oduvijek su bili dobar lakmus za prepoznavanje talentiranih umjetnika, onih koji su imali što dati i koji su rado prihvaćali izazove dugotrajnih i strpljivih studija često neizvjesnih ishoda. Pomaci i pronalaženje adekvatne ikonografije traju duže razdoblje, kao i minucioznost izrade i visok stupanj koncentracije koji imaginaciju crpi iz impulsa tradicije, ali i poetike modernizma i postmodernizma.

Sesartićeva ne podilazi aktualnim trendovima u sferi skulpture, ona se ne oslanja na trenutna rješenja niti je pronašla ključ do istine, svjesna opasnosti da persistiranje na rubu između brojnih mogućnosti vodi mogućem gubitku onog suštinskog i čitljivog iz bogatog nasljeđa hrvatske kiparske tradicije. Ipak put do sredstava koja bi bila sažetija, a misli konkretnije nije nimalo lagan. To tim prije što ovdje nije riječ tek o tehničkom perfekcionizmu, naraciji, već svojevrsnom egzistencionalizmu gdje je portet-lice svojevrsno središte umjetnikova svijeta od kojega ne samo odabrani lik već i sam umjetnik otvara svoje unutrašnje prozore prema drugima-promatračima i brani svoje skriveno „ja“. Znatiželjna i dobro pripremljena Dijana Iva Sesartić umješno se ogledala s pokretom u skulpturi i njegovom komunikacijom u prostoru. Brzo dopire do cjelovite predodžbe nečije osobnosti, otkrivajući njegove nepoznate osobine i psihološke posebnosti. Na više ostvarenih portreta, pa i onih sakralnih, iznenađuje svježina prvotnog doživljaja, a uporna istraživanja završavaju željenom kontemplativnom dimenzijom.

Lik-bista Marka Marulića rezultat je upravo promijenjene umjetničke slike koja je rezultat razlaganja i preispitivanja ranijih umjetničkih načela. Nitko više ne forsira identični pristup, opća mjesta ne obvezuju…Stoljećima modeliran ljudski lik u suvremenoj je umjetnosti u velikoj mjeri razoren, slijedi umjetnikove individualne ciljeve… Višegodišnju namjeru da realizira obožavani lik velikog pjesnika Dijana Iva je odlučila ostvariti izbjegavajući bilo kakvu sličnost s Meštrovićevim Marulom, pa je pribjegla biografskim podacima Frane Božičevića (Vita Marci Maruli Spalatensis) koji spominje nestašan mladenački život pjesnika, oslobađajući time prostor neočekivano novom liku koji je više nije strogi renesansni lik humaniste, već suvremeni mladi junak doba koje dolazi, privlačan sanjar, pjesnik mekih štimunga i fluidnih duševnih stanja aktivističkog duha koji ne pozna stagnaciju. Umjetnica imaginarnom liku u brončanom oklopu nemirne epiderme određuje sudbinu komunikatora s nevidljivom unutrašnjom vibracijom, omogućavajući nam da kroz lik Marula upoznamo i osobine same autorice. Apstrahirajući privremeni prostor smještaja skulpture na samom ulazu u zgradu, predstavljena bista velikog pjesnika odiše svečanom jednostavnošću, mirom i kontemplacijom omogućavajući posjetiocima da mogu bez žurbe gledati mladenačko Marulićevo lice i znatiželjne oči, razgovarati se nijemo s velikim duhom koji je poticao na razmišljanje one koji su kadri razmišljati (Delacroix).

Skulptura RUJAN, koja prikazuje bana Nikolu Šubića Zrinskog na propetom konju izvedena u tehnici pocinčane žice predstavlja inovativan doprinos suvremenoj javnoj plastici.

Monumentalno kiparsko djelo oblikovano je od 400 kg žice specijalnom tehnikom motanja i pletenja volumena. Cijela kompozicija osigurana je tehnikom zavarivanja pa je ovim postupkom ostvarena nova kiparska morfologija u kojoj linija postaje osnovni konstruktivni i estetski element. Sama žica kao gradiva tvorevina uzeta je ovdje kao medij suvremene slobode izraza jer ne traži imitaciju već dopušta gradnju vlastite poetike. Skulptura nije masivna, nego prozračna; ona pulsira linijama i energijom, a ne težinom materijala. Time se izbjegava patina monumentalnosti kakvu nose brončani kipovi, a postiže se dinamična „transcendencija mase“ – kip više lebdi nego što stoji. Međutim u poetskom smislu žica koja ovdje dematerijalizira i transcendira doživljava svoj obrat jer postaje medij kojim umjetnik ispisuje svoje misli u vidljivoj materiji i isprepletenosti pocinčane žice. Takav preokret nudi i poziva promatrača na čitanje i kretnje; kiparska kompozicija više nije objekt već postaje dijalog s prostorom i gledateljem, nudi fragmentarno čitanje, dovršavanje rečenica i otkrivanje novih misli. Na kraju monumentalnost ne proizlazi iz mase ispletenih žica, nego iz veličine misli i prostora u kojem je umjetničko djelo ispisano i u kojem gledatelj doživljava novo iskustvo pozivom na interakciju. U cijelo napetosti između tjelesnog i nematerijalnog, konstrukcije i poezije rađa se suvremena kiparska rečenica kojoj žica nije više ni građa ni medij već alat mišljenja. Ikonografski, skulptura prikazuje bana Nikolu Šubića Zrinskog na propetom konju, s kacigom u ruci. No figura junaka nije tretirana u smislu mimetičke reprezentacije, već u simboličkom i metaforičkom ključu. Kaciga spasa postaje znak duhovne borbe i povijesne baštine hrvatskog naroda, dok sama linearna struktura sugerira univerzalnu ideju otpora, snage i transcendencije. Kiparska kompozicija RUJAN predstavlja prvu realizaciju ovakvog tipa u Hrvatskoj. Ona ujedinjuje povijesnu memoriju i suvremeni umjetnički izraz te otvara mogućnost novog čitanja spomeničke plastike u 21. stoljeću – ne kao statične forme, nego kao prostorne i perceptivne energije. Ujedno to je izrazito inovativan doprinos suvremenom kiparstvu kod nas, a u svjetskim tokovima možemo vidjeti srodne tendencije kod umjetnika poput Ruth Asawa (žičane mreže) ili Jaumea Plense (translucentne figure od čeličnih slova), Olafaura Eliassona dansko-islandski umjetnik gdje transparentnost i prozračnost postaju nova dimenzija monumentalnog, ostvarujući snažan efekt dematerijalizacije. Ono što skulpturu RUJAN također čini osobitom u širem kontekstu jest činjenica da je riječ o svojevrsnom mobilu monumentalnih razmjera. Takav pristup u javnoj plastici još je uvijek rijedak, ali se poklapa s recentnim svjetskim tendencijama prema kinetičkim i interaktivnim formama (usp. Alexander Calder ili suvremene monumentalne instalacije u urbanim prostorima Azije i Bliskog Istoka).

Na kraju ovom suvremenom kiparskom realizacijom na Zrinski art festivalu otvara se jedno novo poglavlje spomeničke umjetnosti u Hrvatskoj; ostvaruje se paralela između lokalnih povijesnih tema i suvremenih kiparskih tendencija u međunarodnoj umjetničkoj praksi.

There are topics from the history of the Croatian people that have long been, and are still off-limits today, the so-called taboo topics. In this, we distinguish two types of suppression. While some topics are so true it is forbidden to question and interpret them as they cannot be doubted by any means, with others stating the truth simply isn't welcome, it's necessary to ignore them and keep silent. One of the big topics kept quiet about is the famine of the Croatian people in Herzegovina. The Ukrainian famine is known and spoken about much more than the Croatian famine at the end of the First World War, especially in today's context of the Russia-Ukraine war. Only few know about the role of Friar Didak Buntić in saving Croatian children from starvation. These are painful topics of our history, about which scientists can speak accurately and above all truthfully by meticulously presenting the facts. However, very often scientific truth remains trapped, shrouded in silence and ignored. It is the artists who are far better able to reach out to a wider audience and thus to harness the truth and spread it forcefully and relentlessly. It's easier to break through the armor of silence around painful topics with creative artistic expression and to reach people's hearts because the artistic handwriting, no matter how hard the content, is softer, more human, warmer, more emotional, and to that extent truer. Academy graduated Sculptress Dijana Iva Sesartić, MA in Sculpture, bravely grappled with breaking the armor of silence and disregard and puts this terrible event from the history of the Croatian people in the focus of her sculptural creativity. With an artistic handwriting unique to her, she speaks loudly, tells the truth about the events in which the Franciscan order, for the umpteenth time in the history of the Croatian Herzegovinian regiment, put itself at the service of its people, not just rescuing Croatian children from famine and pestilence. The key figure in this was ''the father of the poor'' and the great educator of the Croatian people in Herzegovina, Friar Didak Buntić. Through his ethereal bust, it is as if the inspiration and power of the Holy Spirit, which imbued his entire work, reaches us and the sculptor, because without the training from the ''force from above'', it's impossible to change the world and Friar Didak Buntić managed to change it, just like creative expression of Dijana Iva Sesartić changes our ideas about sculpture. Thus, she achieves a double goal, breaking two taboos. She brings to light the little-known fact about the starvation of the Croatian people and with a sculptor's handwriting breaks another taboo about what sculpture should be. Her airy, floating, barely materialized sculptures literally introduce us to the world of ''ethereal sculpture'' and at the same time strongly saturate us with emotions, reminding us that apart from this material world there is something beyond the visible and tangible. It's as if she's calling us to board her ''floating ship'' and sail away with her and Friar Didak Buntić, not to some earthly emperor, but to Christ the King of all creation.

Branko Matulić · 21 November 2022, on the Feast of Our Lady of Good Health